Zveckanje klikera

Samo je jedan način da saznaš kako zveckaju klikeri u mojoj glavi...

22.08.2008.

RUŽE

RUŽE

 

Ona mu je bila daleko. Od svih ljudi koje poznaje, nju je znao najbolje. Ona mu je najviše značila, ali mu je bila najdalja od svih. Ne zbog toga što je sudbina tako htjela, nego zato što ni ona sama nije znala šta hoće. Nije znala koliko joj on, ni koliko ona sama njemu znači.

To veče je padala kiša. Bilo je nevrijeme pa je sijalica u njegovoj sobi blinkala. Bila je jedini aktivni potrošač bilo kakve energije u njegovom praznom stanu. Sjedio je skrhan od istine. Ustao je da upali nekoliko svijeća i stavio ih u spavaću sobu, na pod, kraj kreveta, tek toliko da vidi leći ukoliko nestane struje. Odlučio je da po krevetu i oko njega pospe ružine latice, da ga još jednom, i u ovoj usamljenoj noći, podsjete na nju. Pokidao je nekoliko latica sa ruža koje su ionako venule. Zajedno su ih posadili u žardinjeri na balkonu. Bile su simbol njihovog prijateljstva, njemu nešto više od toga. Jedan ljepši pupoljak ubrao je i stavio nakošeno na jastuk, misleći da će ju on zamijeniti i da će otjerati njegovu samoću iz sobe, ukloniti je iz kreveta.

Bilo je sparno i prije nego što je krenuo u krevet, odlučio je da se istušira na brzinu. Baš kada je završio i izlazio iz kade, iznenadi ga zvono na ulaznim vratima. Pomislio je da je jako nekulturno zvoniti nekome na vrata tako kasno. Omotao je peškir oko struka i ipak odlučio otvoriti vrata. Onako mokar i bez onog uobičajenog pitanja „ko je?“, otvorio je vrata.

Tada doživljava nešto što nikada u životu ne bi mogao osjetiti, doživjeti, da ju nije vidio u tom trenutku kako stoji na njegovim vratima. Kroz tijelo su mu prolazili osjećaji straha, sigurnosti, sreće i tuge, ljubavi, strasti, najviše strasti. Uspaljenost, pasija i strastvena želja, skoro ekstaza. „Zar već?“ pomislio je, „da li sanjam?“.

Ona! Došla je i stoji pred vratima njegovog stana, pokisla, mokra, ovako kasno, nakon svega. Pitao se šta to treba da znači. Pomislio je kako je lijepa. U sebi je zatražio znak od Boga, da ga uputi, da mu pokaže njegov sljedeći potez.

Jak bljesak munje i glasna grmljavina prekidoše trenutak tišine i nepomičnog gledanja u oči. Ona se prepala, trznula se i poletila mu u naručje. Zagrlili su se. A onda bljesak još jednom. Nestalo je struje. Njih dvoje stoje u mraku, zagrljeni, mokri, on polugol.

Primijetio je da ju strah tjera da mu stišće ruku i da se još bliže pripija uz njegovo tijelo. U mraku, bez razmišljanja da će ostati potpuno nag, skinuo je peškir sa sebe i počeo joj brisati mokro od kiše, u mraku nevidljivo lice. Nekoliko puta joj je prošao rukom kroz kosu osjećajući njen pogled na svom licu. Znao je da ga gleda u oči, iako ni sam nije bio u mogućnosti vidjeti njeno lice pokriveno tamom noći. Bio je siguran da ako je sada ne poljubi, neće nikada. Bila mu je to jedina i posljednja šansa za to, a rizik da prokocka šansu bio je nedopustiv. Primakao je svoje lice njenom, prateći njen dah, i tako tražeći njene usne. I polubio ju je. I ljubio neko vrijeme. Nježno. Ljubio joj je usne čij je ukus podsjećao na zrele maline. Ljubio joj je usne, a ona mu je uzvraćala poljupce.

Eksplozija osjećanja, boja, događaja, ljudi, sjećanja, sve odjednom u njegovoj glavi prolijetalo je brzo, i glasno razlijeganje zvuka groma koji se odbijao od fasade zgrada. Njegova sva čula su bila probuđena i primala signale u isto vrijeme. Ljubio ju je, a i ona je ljubila njega, jezikom, dok joj je i dalje prstima prloazio kroz mokru, kovrdžavu kosu i mazio je po vratu.

Držao ju je za ruku i poveo ka sobi, onako nag, a ona mokra. Svijetlost svijeća naglašavala je njegovu golotinju i sjaj u njenim očima. Sjeo je na ivicu kreveta i laganim pokretima počeo ju skidati. Ona se nije opirala, samo se prepustila ritmu njegovih ruku i blago se povijala olakšavajući mu posao. Skidao joj je odjeću, dio po dio. Bila je primjetna njena očaranost prizorom koji ju je zatekao u sobi, svijeće, latice rasute po krevetu i oko njega, i ruža na jastuku. To je bila njegova tek prva pobjeda nakon toliko pretrpljenih poraza.

Uspio ju je zadiviti, makar jednom, prvi put, i sada ju ima tu krad sebe i samo za sebe. Uspio ju je impresionirati, ovaj put, jednom, ali u toj mjeri da je ostala bez teksta i da mu se totalno prepustila. A on ustvari nije uradio ništa, barem ne ovaj put. Bez imalo truda doveo ju je do toga da mu se prepusti, i to nije mogao shvatiti, ali mu nije bilo ni važno. Važno je da je ona tu i da u ovome uživa isto onoliko koliko i on sam.

A ona je bila očarana onim sitnicama, glupostima, običnim malim detaljima koji, uostalom, nisu bili njoj namjenjeni. Bili su tu radi njega. Sam ih je za sebe tu postavio, da ga podsjete na nju, a ona je ostala zatečena. Tako je trebalo biti od samog početka, jednostavno i jasno. Nije trebao glumiti sebe, nego biti on.

I ona je sada bila gola i kao da je dolazila svijesti. Budila se iz tog sna, iz tog hipnotičkog stanja i smiješila se. Prišla mu je, gurnula ga na krevet u koji se i sama uvukla. One ju je gledao odozdo dok se izvijala iznad njega i pokrivala svoja leđa i ramena tankim pokrivačem. Gledao ju je u oči, a zatim spustio pogled na gole i čvrste grudi. Pogledom ju je milovao a ona je uživala. Ponovo je vratio pogled na njene oči. Bile su zatvorene, a sa njenih usana kliznuo je uzdah dok su mu se šake stiskale na njenim grudima.

To se desilo. Vodili su ljubav. Ono o čemu su sanjali. Doživjeli su to na svoj način. I bez ijedne jedine riječi, to veče, ta noć, ta kiša, bili su lijepi i ugodni, gotovo savršeni.

Nakon samouvjerenog i sigurnog „volim te“ izgovorenog u sami svitaj zore, znali su da su jedno za drugo. Ležali su u istoj postelji i sa osmijehom na licu gledali se u oči.

Jutro je bilo sunčano i ptice su cvrkutale. Tog dana su u žardinjeri na balkonu procvjetale nove ruže.