Zveckanje klikera

Samo je jedan način da saznaš kako zveckaju klikeri u mojoj glavi...

04.09.2008.

The Godfather

Čitajući moje zadnje postove, u polumračnoj sobi zadimljenoj od kubanskih cigara od kojih se jedna, još neispušena naherena držala na ivici pepeljare, Don pusti samo jedno bijesno „grrrrr“ stisnu miš u svojoj ruci i odgurnu tastaturu u stranu.

                Sutradan, ujutro, čekajući kolegu na starom mjestu, da idemo zajedno na posao, prilazi mi crno auto. Bilo je veliko, ogromno, isto neka limuzina, zatamnjenih stakala i ispoliranih kromiranih rubnih lajsni i felgi. Zadnje staklo se spusti i ja ugledah dobro poznati lik. Bio je to on, Don, Kum, The Godfather. Nije me gledao, samo je mirno sjedio u kolima, i gledao pred sebe, ravno. Nije progovarao. Stojao je tako par minuta a ja sam zavirivao u kola i oko njega i u njega, pokušavajući dokučiti šta se dešava. A onda je začešljao brkove rukom, okrenuo se prema meni i rekao:

„Don’t you go soft on me now. You’re my man, my man of honor. I still need you, and I want you to do something for me. Straighten yourself, and resume writing normal blog, just like it was a week or two ago. And for God’s sake, buy yourself a new pair of shoes!

                I onda dok je automobil kretao, njegov prozor se podizao i njegov lik je nestao iza zatamnjenog stakla.

                Kolega je stigao po mene. Zaustavio je svoje auto i čekao da uđem, a kada je primijetio da ne ulazim, otvorio je prozor do i rekao:

„Hajde bolan, šta čekaš?!“

                To me na trenutak vratilo u stvarni svijet, pa sam ušao lagano i sjeo na suvozačevo mjesto. Skoro cijelim putem nisam progovarao.

               

                Taj dan na posao mi je došao neki krupan čovijek, upakovan u skupo crno odijelo. Nije imao kravatu, ali je svakako bio elegantan. Pomalo smrknute face, na informacijama je tražio mene, a kolegica ga uputila prema mojoj kancelariji. Iza radnog stola sjedio sam za računarom, i onako pomalo depresivan, razmišljao šta sljedeće da stavim na blog, jer posla nije bilo puno. Ugledavši njega, prvo sam se prepao, jer ga ne znam, a pored ostalih iskusnijih kolega on je stajao u mojoj kancelariji. Bez pitanja i poziva sam je sjeo na jednu stolicu ispred mene. Rekao je:

„Don me šalje. Znaš šta ti je činit!“

                Krenuo je da ustane i da se okrene i ide, znao sam to odmah, te ga preduhitrih jednim brzim i oštrim pitanjem:

„Ne znam! Šta mi je činiti???“

                Samo se okrenuo i preko ramena me pogledao ne mijenjajući onu istu smrknutu ekspresiju lica:

„Oraspoloži se, budi veseo. Don nije zadovoljan raspoloženjem koje se osjeća u tvojim postovima. On hoće opet one stare postove. Kao nekad. Za to te planira i nagraditi.  Ali i za neuspijeh postoji nagrada, i zove se kazna. Znaš Johnyja. E on sad spava sa ribama...“

                To reče i ode laganim koracima ne pozdravivši se sa kolegicom na inofmracijama koja ga je samo pratila pogledom. Vidjelo se da ima puno pitanja za postavit, pa sam odlučio da izađem na stražnji izlaz i zapalim jednu, prije nego me uhvati i moradnem joj sve odgovarat i objašnjavat.


 


Nstaviće se....