Zveckanje klikera

Samo je jedan način da saznaš kako zveckaju klikeri u mojoj glavi...

17.09.2008.

The Godfather II

Dan nakon što je krupni mafijaš bio u mojoj kancelariji i nakon što mi je zaprijetio, opet pod starim uticajem osjećanja, objavio sam nekoliko postova. Taj dan padala je kiša. Bio sam neraspoložen. Kolega me je ostavio na stanici poslije posla. Trebalo je preći ulicu koja se ovaj put činila šira nego inače, onako vlažna od kiše, pusta. Bilo mi je jako mrsko da ju pređem. Stajao sam tu na trotoaru nekoliko trenutaka i baš kad sam se nakanio da kročim nogom na mokri crni asfalt, crnilo pred očima me zaustavi. Tada me počeo i fatati napad panike. Ne vidim ništa, a na sebi osjetim tuđe ruke. Čujem škripu guma, i neke glasove koji na meni nerazumljivom jeziku nešto govore. A onda gubim ravnotežu i padam na bok udarajući o nešto tvrdo. Čulo se samo udaranje gumenih đonova i mojih kostiju o limenu površinu.

                Kombi se zaustavio. Iznijeli su me i uveli, negdje. Kada su mi svukli crni džak sa glave, vidio sam da sam u jednoj luksuznoj vili. Bila je ogromna iznutra. Na jednom kraju sobe, u tami koju je veselo prekidao samo odsjaj plamena iz kamina, zavaljen u kožnu fotelju sejdio je on – Don.

                Podigao je bradu i samo mahnuo šakom pozivajući nas da mu priđemo. Bukvalno su me prinjeli bliže njemu, a onda je progovorio na tečnom bosanskom jeziku.

„Znaš, mali, ovo ti je zadnja opomena...“

                Šutio sam, ne vjerujući da postoji Don, i da sam u njegovoj kući. Ne vjerujući da zna pričati bosanski jeik. Nevjerujući da se baš meni ON obraća.

„Nema više cile-mile!“ Zasmija se. Uze kubansku cigaretu iz kutije na stoliću sa desne strane fotelje i pripali ju. Povukao je nekoliko dimova, dok se cigareta nije razgorila, a onda izduvao dim prema meni. Ja se zakašlja.

„Uzmi, uzmi i ti jednu.“

                Laganim pokretom, uzeo sam cigaretu i zapalio. Opet sam se zakašljao, a on mi se osmijehnu.

„Pokušajmo biti prijatelji. Ti piši postove u svom stilu, a ja ću ih čitati. A ovo sranje, osjećajno, sentimentalno, zaljubljeno... to ne mogu podnijeti. Makes me sick in my stomach! Da se nagodimo: Piši kao što si i do sada pisao, a ja ću čitati, i neću te dirati. Ako nastaviš pisati postove o tome kako si se zaljubio, i te svoje privatne sentimentalne stvari, moraću da poduzmem mjeru. Mogao bi da spavaš sa ribama.“

„Molim?“

„Ne prekidaj Kuma!“

Začu se neki oštar i piskav glas, zasigurno ne onoga nabildanog mafijaša koji mi je bio u posjeti u firmi.

„U redu je, Vito, zar ne vidiš da je mali zbunjen?“

                A onda se okrenu prema meni i reče.

„Eto, da rezimiramo. Nastavi pisati postove kao i do sada. I mean it!“

                Onda se odjednom smrknuo, i okrenuo pogled od nas. Čim je odmahnuo rukom, njegove gorile me opet uhvatiše pod miške i iznesoše nazad pred kuću. Tada sam prvi put vidio gdje je, kolika je, koliko je cijelo to imanje, ali nisam imao predstavu gdje bi se ovolika vila mogla sakriti u našem gradu. Za nju bi se već znalo.

„Vito, zaboravio si povez.“

Krupni čovijek iz moje kancelarije uopzori svoga mlađeg i manje razvijenog kompanjona. A Vito onda izvuče crnu vreću i opet mi je nabi na glavu. Ovaj put sam samo ušao u kombi, nisu me morali bacati. Mirno sam sjedio i čekao gdje će me odvesti i šta će mi uraditi. Iskreno, pomalo sam se i bojao.

Kombi se zaustavio. Okrutno me izbaciše. Iza sebe sam samo začuo škripu guma i brujanje kombija koji se polako gubio u daljini. Kada sam uspio da odvežem, ne teko stegnute, ruke na leđima, i skinem vreću sa glave, primijetio sam da su me ostavili pred mojim stanom. A kombi se više nije vidio, niti se čuo. Ostali su samo tragovi guma na asfaltu.

 

Nastaviće se...