Zveckanje klikera

Samo je jedan način da saznaš kako zveckaju klikeri u mojoj glavi...

27.10.2008.

The Godfather: The beginning IV

   Ujutro sam se probudio. Bio sam sam u postelji. Mislio sam "otišla je". Ustao sam i osjetio glavobolju koja mi je rasturala glavu. Doteturao sam do vrata i kada sam ih otvorio razbudio me samo miris i pomisao na prvu jutarnju kafu, onako kremastu sa mlijekom. Na pamet mi je pao neki fini doručak, i cigareta nakon toga, kompletan moj ritual prije odlaska na posao. Voda mi je krenula na usta. Osjećao sam te arome kafe i toplog hljeba, meda i mlijeka. Onako krmeljav, oteturao sam do kupatila.

   Ušavši ponovo u trpezariju, zatekao sam nju, svježu, budnu, nenašminkanu a opet toliko lijepu i privlačnu. Uz smiješkanje razmijenili smo "dobro jutro" i po jedan poljubac onako na usne, sa nogu. Sjeo sam, a ona mi je usula fildžan kafe. Stavila je tanjir ispred mene. Dva pržena jajeta. Topao  domaći hljeb, i nekoliko krišaka mesnog nareska. Ni sam sebi ne bih mogao bolje sofru pripremit. Šutke sam doručkovao. Poslije, uz cigaretu i završavanje kafe progovorismo pokoju. Glava me više nije boljela. Poslije mi je pritegnula kravatu oko vrata, poljubila me i dodala mi moju fasciklu koju nosim na posao, kao da je znala.

   Toga dana na poslu je sve nešto bilo usporeno, tromo. Kao da se ništa nije radilo. A radilo se. Barem ja znam jer sam pred kraj vremena bio toliko umoran da sam samo čekao da dođem kući i pružim se po krevetu. Nisam razmišljao o prošloj noći, o Donu, o njoj. Čak sam bio zaboravio da me čeka u stanu.

   Onda je kolegica donijela neki paketić u moju kancelariju. Bio je to poklončić onako umotan kao na filmovima. Čvrsta kutija sa trakicama omotanim unakrst. Otvorio sam ga, a unutra je stojala jarko crvena ruža, samo pupoljak, bez grančice i listova, i dvije poruke. Jedna je na moje ime, a druga na njeno. Nisam isprva razumio, a onda mi je sve bilo jasno. Sjeo sam i uzeo poruku koja je bila adresirana na mene.

"Ovaj cvijet ćeš ti da joj uručiš. Od mene."

   Čitajući te riječi osjećao sam da su napisane nekakvim zapovjedačkim tonom. Osjećao sam težinu naredbe u njima. Pustio sam jedan duboki uzdah shvatavši u kakve se igre upuštam, zgužvao poruku, ubacio je u kutiju, a kutiju samo ubacio u kantu za smeće kraj svojih nogu. Rizik je bio prevelik. Bio sam svjestan toga. Ali ona nije bila više moje vlasništvo, nešto u šta bih se mogao kockati.

   Krenuo sam kući autobusom. To me samo više umorilo. Laganim, teškim koracima sam se udaljavao od autobuske stanice i približavao ulazu u zgradu. Zakoračivši u ulaz osjetio sam nekakvo olakšanje. To je bio onaj osjećaj kao kad trebaš na WC a trpiš, a onda dođeš do taleta, pa ti lakše iako se još nisi olakšao. Kad sam krenuo da otvorim poštansko sanduče pažnju mi odvuče paket ispod sandučića. Bio je to  isti onaj paketić. U to sam bio siguran kad sam ga otvorio. Unutra su stojali isti onaj cvijet, ista poruka za nju, ali druga za mene.

"Ipak joj uruči ti. Nemoj pogriješiti i ovaj put!"

(ima još)