Zveckanje klikera

Samo je jedan način da saznaš kako zveckaju klikeri u mojoj glavi...

24.03.2009.

Fotelja, I dio


   Umornog tijela i klonulog duha otključao je vrata stana. Zalupio ih je za sobom i uz uzdah izuo cipele. Skinuo od kiše mokru jaknu i okačio ju na čiviluk, a zatim u kupatilu oprao ruke, pljusnuo se jednom po licu ledenom vodom iz gradskog vodovoda i u ogledalu pogledao svoj istrošeni lik.

   "Sve će biti dobro. Nekad..." , pomislio je i na umorno lice nabacio neki ko fol osmijeh. Pri ulasku u sivu sobu prekrivenu sjenama zastade na vratima. Onda mu se pogled izbistri, i onaj ko fol osmijeh postade pravi. Zasjale su mu oči a ispod osmijaha su mu se zacaklili zubi. Ugledao ju je kako stoji na sred sobe.  To je u njemu probudilo hormone, ubrzalo rad srca i podstaklo maštu.

   "Eh, gdje je sad ona?", pitao se i dalje gledajući fotelju na sredini njegovog praznog i tihog dnevnog boravka. Prišao joj je i zavalio se u nju, zapalio cigaretu i otpuhao nekoliko dimova. Zatim je zažmirio. Sivilo tihe i prazne sobe počele su bojiti šarene boje. Ulazio je opet u onaj svoj poznati svijet mašte, a sve na osnovu lijepih sjećanja i uspomena.

   Sjedio je na fotelji. Odmoran i veseo. Vani je bilo sunčano i ptice su cvrkutale. Smijao se, a ona se smijala zajedno sa njim. Nije ju vidio pa ju je pozvao.

   "Hodi, bebo."

   U svilenoj košuljici zakopčanoj samo na dva mjesta i uspiješno sakriva intimne dijelove njenog tijela, iz spavaće sobe izašla je ona. Ona koja mu se često vrati sretna u njegova maštanja. Tada je i on zajedno sa njom sretan. Bila je nenašminkana, a opet lijepa, svježa i izazovna. Takvu ju je volio pamtiti.

   "Ljubavi...", uzviknula je i bacila mu se u krilo. Pod njima je zaškripala rasklimana fotelja.