Zveckanje klikera

Samo je jedan način da saznaš kako zveckaju klikeri u mojoj glavi...

28.03.2009.

Fotelja, IV dio


  "Produženu sa mlijekom i čašu vode.", rekao je sjedajući u fotelju jednog separea. Ona je naručila kapućino i sjela nasuprot njemu. Prije nego je počela da priča zapalila je cigaretu. A onda je počela. Pričala je o previše ličnim stvarima i problemima koji je muče u zadnje vrijeme. O tome kako je sada opet sama, o problemima na fakultetu i u porodici. Otvorila se i pričala o svemu što ju je pritiskalo. On je slušao pomno. Povremeno bi gestikulirao nešto rukama ili facijalnom ekspresijom, ponekad izgovorio poneko "dobro", "ok" ili slično. Jedino mu nije bilo jasno od kud sada da se ona baš njemu obraća, govori mu sve ove pojedinosti. Počeo se vrpoljiti u fotelji odajući teret teškog bremena njenih riječi. Shvativši to, zastala je i upitala ga kako je on i šta ima novo kod njega. Uvijek su razumjeli jedno drugo, skoro toliko dobro kao da si mogu čitati misli. Zato su često razgovarali otvoreno i bili dobri slušatelji jedno drugome. Na postavljeno pitanje nespreno odgovori:

   "Ma ništa. Sve po starom.", a onda je malo promislio i uvidio da je sada njegova prilika da potraži toliko traženi cilj ovog sastanka.

   "Samo mi jedno nije jasno. Od kud to da se meni obratiš i sad mi kažeš sve ove stvari, nakon toliko vremena?"

   "Shvatila sam da si ti u suštini jedini koji  me razumio. Ti si jedini kome sam sve mogla reći. Uvijek me sa strpljenjem saslušaš. Sada sam imala potrebu da razgovaram sa nekim, a ko je bolji za razgovor od tebe?"

  "Vjerujem. Isto tako vjerujem, i siguran sam u to da si istu potrebu za razgovorom imala barem jednom od kako si otišla?! A gdje si bila za svo to vrijeme?"

   "Jesam... Imala sam potrebu da razgovaram." Spustila je pogled i nastavila:
   "Ali te nisam imala hrabrosti nazvati..."

   "Zašto?"

   "Zato što sam se bojala da će susret sa tobom ponovo probuditi osjećanja prema tebi. Ustvari, ona nikad nisu ni nestala..." Ušutila je. Oboje su šutjeli. Sa pogledima oborenim prema svojim šoljicama, šutjeli su nekoliko trenutaka. U isto vrijeme su se trgnuli i zapalili cigarete. Nakon što je otpuhala par dimova, nastavila je:

   "Nisam htjela biti tako loša osoba po drugi put i uraditi i njemu ono što sam uradila tebi. Nisam ga htjela izigrati, prevariti. Htjela sam istrajati u svojoj odluci, iako sam znala da sam napravila grešku i izabrala pogrešno. Nadala sam se da ću ga vremenom zavoljeti i da ću istrajati u toj vezi. Na kraju me je stiglo ono što sam napravila tebi. Znam da mi to nije opravdanje niti izgovor, i da ne zaslužujem oproštaj. Ali potreban si mi. Potreban mi je prijatelj, neko ko me razumije." Nervozno ali iskreno očistila je savijest i priznala ono što joj je bilo na duši svo to vrijeme i raslo kako su dani prolazili.

   "I sama znaš da o tome ne želim ni da razmišljam. To je sve sada iza mene i nemaš razloga da mi se pravdaš i izvinjavaš. Davno sam prevazišao osjećaje ljutnje jer sam shvatio da onoga trenutka kada si spreman nekoga prepustiti drugom zato što su sretni zajedno, ustvari voliš najviše. Lagao bih kada bih rekao da se taj osjećaj promijenio, kad bih rekao da te ne želim i da mi ne fališ. Nemam više hrabrosti i povjerenja pustiti te u srce. Barem ne neko vrijeme."

   Tužno ali odlučno izgovorio je zadnju rečenicu i promeškoljio se u fotelji koja je pod njim zaškripala. Ona se na to nasmiješila. U prvi mah je pomislio da ga ismijava, no onda je shvatio da je u pitanju samo razglimana fotelja.