Zveckanje klikera

Samo je jedan način da saznaš kako zveckaju klikeri u mojoj glavi...

31.03.2009.

Fotelja, V dio


   Glasno se smijući izašli su iz kafića. Oboma je bilo lijepo ponovo biti u društvu onog drugog. Uhvatila ga je pod ruku, ali na prijateljski način. Kiša je nedavno prestala padati i ulice su se ponovo počele buditi. Iako su ceste i trotoari bili mokri, bilo je prijatno šetati njima. Pitao ju je da li da ju otprati kući, a onda je ga je samo pogledala odobravajućim pogledom, slegnula ramenima i nasmiješila se. Malo poslije toga se našalila:

   "Još uvijek znaš gdje stanujem?!"

   Oboje su se nasmijali. Uživali su u nastranim i dvosmislenim šalama koje ne prelaze granicu pristojnosti. U razgovoru su ponovo uspostavili prijateljski odnos. Reaktivirali su odavno ugašeno prijateljstvo. Ponovo su se dotaknuli tema koje su ih oboje interesovale. Opet su imali nešto zajedničko. Međutim, nije lako preći preko nekih stvari. Nije lako progutati neke riječi koje su već pobjegle iz grla i nanijele bol i učinile zlo. Nemoguće je vratiti vrijeme i uraditi stvari drugačije, pametnije, ma koliko god to oni žarko htjeli. Stoga su oboje bili rezervisani i pažljivi i sa suzdržavanjem pravili sitne ali sigurne korake. Bila je ponosna na sebe što je bila jaka i učinila prvi korak te obnovila izgubljeni kontakt sa njime. A njemu, njemu se jako dopalo to što je to bila ona i što, isto kao i on, osjeća ono nešto od prije, i što je isto kao on oprezna. Mislio je da je tako najbolje.

   I tako zapričani, uneseni u razgovor o temama nevezanim za prošlost, za njih dvoje, a u drugu ruku temama zajedničkog interesovanja, stigli su do njene kuće. Pustila ga je i stala nasuprot njega. Držali su ruke u džepovima i šutke gledali jedno drugo. Smješkali su se. One je jednom nogom opisivao nešto na asfalu ispred sebe i povremeno bacao pogled dole prema mokrom trotoaru.

   "Eto... To je to.", rekao je.

   "Da... Bilo je zabavno. Mogli bismo ovo nekada uskoro ponoviti?!", rekla je znatiželjno očekujući pozitivan odgovor i dogovor već sljedećeg izlaska.

   "Naravno. Volio bih to.", toplo je odgovorio, a ona je zadovoljno odskakutala prema vratima. Gledao je za njom. Odjednom se okrenula i pogledala ga još jednom i kao da je nešto zaboravila, poletila ponovo prema njemu. Brzo mu zalijepila jedan poljubac na obraz i opet otrčala prema vratima. Isto tako brzo i nespretno otključala bravu i nestala iza vrata. On je ostao tako stojeći, zbunjeno gledajući u zatvorena vrata sa rukama u džepovima. Na licu mu je bio zadovoljan osmijeh. Protresao je glavom kao u nevjerici i krenuo kući. Sa unutrašnje strane u mračnom hodniku, leđima naslonjena na vrata, stojala je ona. Gledala je prema plafonu i zadihana, pratila topli vazduh iz njenih pluća koji u mraku nestaje kao magla. Mogla je vidjeti svoj dah i čuti svoje srce. Nije bila svjesna da se u mraku cakle i blistaju njene razigrane, smeđe oči, pune sreće.